Kada se danas spomenu kriptovalute, mnogi ljudi zamišljaju nešto novo, složeno i neprovjereno. Nešto iza čega ne stoji velika banka, središnja institucija ni država koja bi na prvi pogled ulijevala povjerenje. Upravo zato dio javnosti i dalje izbjegava kriptovalute. Imaju osjećaj da je digitalna valuta previše apstraktna, neopipljiva i rizična.

No kada pogledamo svoj svakodnevni život, shvatit ćemo da digitalni novac koristimo već odavno. Plaća nam sjeda na račun, trajni nalozi odlaze automatski, a najamnina, režije i osiguranje naplaćuju se bez toga da fizički držimo novčanicu u ruci. U trgovini često ne plaćamo gotovinom, nego karticom, mobitelom ili satom. A kada otvorimo bankovnu aplikaciju, ne vidimo hrpu novca, nego samo broj na ekranu.

Od gotovine do brojki na računu

Još prije nekoliko desetljeća gotovina je bila uobičajen dio svakodnevnog života. Ljudi su primali plaću u omotnici, nosili novac u novčaniku i većinu kupnji plaćali novčanicama i kovanicama. Novac je bio nešto fizičko — nešto što je čovjek mogao držati u ruci, spremiti kod kuće ili predati drugoj osobi.

Postupno se, međutim, svijet promijenio. Bankovni računi postali su uobičajen dio života, platne kartice zamijenile su gotovinu, a internetsko bankarstvo promijenilo je način na koji upravljamo svojim financijama. Danas mnogi ljudi gotovo i ne razmišljaju o tome da pri plaćanju karticom ne dolazi ni do kakve fizičke predaje novca. Riječ je samo o digitalnom zapisu u bankovnom sustavu.

Češka narodna banka danas upravlja međubankovnim sustavom CERTIS, preko kojega u Češkoj funkcioniraju i instant plaćanja. Ona omogućuju prijenos novca u češkim krunama između klijenata čeških banaka u nekoliko sekundi, 24 sata dnevno i sedam dana u tjednu. Ono što bi prije trideset godina djelovalo gotovo kao scena iz nekog američkog filma danas je uobičajen dio našeg financijskog života.

Digitalna plaćanja nisu nikakva novost

Kada smo devedesetih godina gledali američke filmove, često smo u njima vidjeli svijet koji se činio tehnološki daleko ispred nas. Brzi bankovni prijenosi, plaćanja karticom i elektronički sustavi djelovali su kao nešto nevjerojatno. Danas je to za većinu ljudi svakodnevna stvarnost.

Plaćamo karticom u trgovini, unosimo naloge u internetskom bankarstvu, koristimo Apple Pay, Google Pay ili pametne satove. Fizičku karticu često ni ne vadimo iz novčanika — dovoljno je prisloniti telefon i plaćanje je izvršeno u nekoliko sekundi.

Europska središnja banka u svojoj studiji o ponašanju pri plaćanju u europodručju za 2024. godinu navodi da je 55 % potrošača pri plaćanju u trgovini davalo prednost karticama i drugim bezgotovinskim metodama, dok je gotovinu preferiralo 22 % ljudi. Istodobno, 62 % potrošača smatralo je mogućnost plaćanja gotovinom važnom ili vrlo važnom. To pokazuje zanimljivu suprotnost: ljudi i dalje žele gotovinu, ali u praksi sve češće koriste digitalna plaćanja.

Zašto se ljudi boje kriptovaluta

Strah od kriptovaluta donekle je razumljiv. Kriptovalute su relativno mlad fenomen — Bitcoin je nastao tek 2009. godine, a cijelo tržište digitalne imovine još se razvija. U usporedbi s klasičnim valutama poput američkog dolara, eura ili češke krune, riječ je o vrlo kratkoj povijesti.

Drugi razlog je to što su kriptovalute isključivo digitalne. Ne mogu se držati u ruci poput novčanice, niti postoji fizičko mjesto gdje ih možemo „vidjeti". Kod nekih kriptovaluta također nije jasan jedan centralni vlasnik ili institucija koja stoji iza njih, što kod dijela ljudi stvara nesigurnost.

Europska nadzorna tijela već dulje vrijeme upozoravaju da je dio kriptoimovine izrazito rizičan i špekulativan. Potrošači pri ulaganju mogu izgubiti sav uloženi novac, što je važno jasno naglasiti. Kriptovalute nisu bez rizika i ne bi ih se smjelo predstavljati kao jednostavan put do brze zarade.

Istodobno, činjenica da je nešto digitalno ne znači da je nepouzdano. Većina novca s kojim danas radimo također je digitalna.

Novac na računu također je samo digitalni zapis

Kada imamo novac na bankovnom računu, uglavnom ne zamišljamo da negdje u trezoru leže baš naše novčanice. Vidimo stanje u aplikaciji i vjerujemo da njime možemo raspolagati. Možemo platiti karticom, poslati prijenos, podići gotovinu ili postaviti trajni nalog.

Europska središnja banka razlikuje novac središnje banke i novac komercijalnih banaka. Novčanice su najvidljiviji oblik novca središnje banke. Novac na tekućem računu, naprotiv, obveza je komercijalne banke prema klijentu. Drugim riječima, stanje na računu nije isto što i novčanice u novčaniku. To je digitalni zapis i istodobno potraživanje prema banci.

No većini ljudi to ne smeta. Razlog je jednostavan: vjeruju sustavu. Vjeruju banci, regulatoru, središnjoj banci, državi i pravilima koja cijeli sustav održavaju u pogonu.

Euro je počeo kao nevidljiva valuta

Zanimljiv primjer digitalnog novca jest euro. Danas je euro jedna od najvažnijih valuta svijeta i, prema ESB-u, ostaje druga najvažnija valuta u međunarodnom monetarnom sustavu nakon američkog dolara.

Pritom euro nije počeo kao novčanice i kovanice u novčanicima ljudi. Pokrenut je 1. siječnja 1999. kao valuta za računovodstvo i elektronička plaćanja. Prve tri godine, prema ESB-u, bio je "nevidljiva valuta". Gotovina u obliku euronovčanica i eurokovanica stigla je tek 1. siječnja 2002.

To je vrlo važan povijesni detalj. Jedna od najvažnijih valuta svijeta najprije je postojala samo u digitalnom obliku. Ljudi je nisu mogli držati u novčaniku, ali je već bila prisutna u računovodstvenim sustavima, bankama i elektroničkim plaćanjima. Danas je stotine milijuna ljudi koriste kao uobičajenu i pouzdanu valutu.

Kada se, dakle, pitamo može li digitalni novac funkcionirati, odgovor nije samo teorijski. Već funkcionira.

Zlatni standard: trenutak kada se novac promijenio

Da bismo razumjeli današnji novac, moramo se vratiti u 1971. godinu. Do tada je svjetski monetarni sustav bio izgrađen na sporazumima iz Bretton Woodsa iz 1944. Taj je sustav nastao nakon Drugoga svjetskog rata i trebao je stabilizirati međunarodnu trgovinu i valute. Valute pojedinih država bile su vezane uz američki dolar, a dolar je bio vezan uz zlato.

Nakon 1958. godine konvertibilnost američkog dolara u zlato funkcionirala je po tečaju od 35 dolara za jednu trojsku uncu zlata. To je značilo da su strane vlade i središnje banke u okviru sustava mogle mijenjati dolare za zlato. Sjedinjene Države tako su trebale održavati povjerenje u dolar time što je iza njega stajala zlatna rezerva.

Problem je nastao šezdesetih godina. Sjedinjene Države imale su rastuće rashode, među ostalim zbog rata u Vijetnamu, inozemne pomoći i domaćih ekonomskih programa. U svijetu je bilo sve više dolara, ali američke zlatne rezerve nisu rasle istim tempom. Postupno je nastala situacija u kojoj su strani vlasnici dolara mogli početi sumnjati bi li Sjedinjene Države zaista mogle sve dolare zamijeniti za zlato.

Dana 15. kolovoza 1971. američki predsjednik Richard Nixon najavio je novu gospodarsku politiku. Njezin je dio bilo zatvaranje takozvanog "zlatnog prozora", odnosno ukidanje konvertibilnosti dolara u zlato za strane vlade. U pripremi tog koraka u Camp Davidu sudjelovali su, među ostalima, predsjednik američkog Feda Arthur Burns, ministar financija John Connally i Paul Volcker, tadašnji podtajnik ministra financija za međunarodna monetarna pitanja i kasniji čelnik Feda.

Tim je korakom započeo kraj Brettonwoodskog monetarnog sustava. Time je započeo prijelaz prema sustavu u kojem vrijednost novca više nije bila vezana uz zlato, nego počiva prije svega na povjerenju u državu, središnju banku, gospodarstvo i monetarnu politiku.

Od zlata do povjerenja

Ukidanje konvertibilnosti dolara u zlato nije značilo da je novac prestao imati vrijednost. Značilo je da se njegova vrijednost počela temeljiti na drugoj osnovi. Na povjerenju.

Današnji dolar, euro ili češka kruna nisu pokriveni zlatom u smislu da bismo mogli doći u banku i za svaku novčanicu zahtijevati određenu količinu zlata. Njihova vrijednost temelji se na tome da ih ljudi prihvaćaju, poduzeća koriste, država u njima ubire poreze, a središnje banke nastoje održavati stabilnost cijena.

To je ključna misao. Klasični novac počiva na povjerenju. Kriptovalute također počivaju na povjerenju. Razlika je u tome kome ili čemu vjerujemo.

Kod uobičajenih valuta vjerujemo državi, središnjoj banci i financijskom sustavu. Kod kriptovaluta vjerujemo tehnologiji, pravilima mreže, matematici, transparentnosti i tome da će određenu imovinu prihvaćati i drugi ljudi.

U čemu je, dakle, razlika? Nije u tome da je jedan novac "stvaran", a drugi "samo digitalan". Razlika je u vrsti povjerenja. Tradicionalne valute počivaju na institucionalnom povjerenju. Kriptovalute počivaju na tehnološkom i tržišnom povjerenju.

Digitalni euro kao odgovor središnjih banaka

Upravo zato danas same središnje banke rade na digitalnim valutama. Europska komisija u lipnju 2023. predstavila je zakonodavni paket o digitalnom euru. Službeno bi to trebao biti digitalni oblik novca središnje banke koji će nadopuniti gotovinu, a ne je zamijeniti.

Europsku komisiju vodi Ursula von der Leyen, koja je 2024. izabrana za drugi mandat do 2029. Upravo je njezina Komisija digitalni euro premjestila u konkretnu zakonodavnu raspravu.

Europska središnja banka 2025. navela je da bi, ako odgovarajuće zakonodavstvo bude doneseno 2026., pilot-projekt digitalnog eura mogao započeti 2027., a prvo moguće izdavanje digitalnog eura moglo bi uslijediti tijekom 2029.

Pitanje digitalnog novca danas daleko nadilazi kriptovalute. Ono je postalo tema cijelog financijskog sustava. Središnje banke shvaćaju da, ako ljudi sve više plaćaju digitalno, mora postojati i siguran digitalni oblik javnog novca.

Gotovina ne nestaje, ali njezina se uloga mijenja

Važno je reći da digitalni euro prema službenim dokumentima ne bi trebao zamijeniti gotovinu. Europska komisija i ESB ponavljaju da digitalni euro treba biti dopuna novčanicama i kovanicama.

Istodobno vidimo da se uloga gotovine mijenja. Građani i potrošači gotovinu danas koriste znatno rjeđe nego prije, a države se sve više usmjeravaju na kontrolu velikih gotovinskih plaćanja. Vijeće EU-a u svibnju 2024. donijelo je paket pravila protiv pranja novca koji, među ostalim, utvrđuje ograničenje od 10.000 EUR za gotovinska plaćanja u EU-u.

To ne znači da će gotovina sutra nestati. Ali znači da se financijski sustav sve više seli u digitalno okruženje. Upravo se u tom okruženju počinje voditi rasprava o kriptovalutama, digitalnom euru, stablecoinima i budućnosti novca.

Štite li nas banke uvijek?

Mnogi ljudi ne vjeruju kriptovalutama, ali bankama vjeruju. To je razumljivo. Banke su regulirane institucije, imaju povijest, poslovnice, nadzor, a depoziti su do određene visine osigurani. U Češkoj su depoziti osigurani do protuvrijednosti od 100.000 EUR po jednom klijentu u jednoj banci.

To je značajna zaštita. Istodobno, međutim, ne znači da je bankovni sustav potpuno bez rizika. Povijest pokazuje da banke mogu propasti, doći u probleme ili biti spašavane od države.

Godine 2008. propala je američka investicijska banka Lehman Brothers. Njezin pad postao je jedan od simbola globalne financijske krize. Sustav federalnih rezervi podsjeća da su nakon pada Lehman Brothersa uslijedile potpora osiguravatelju AIG-u i teškoće drugih velikih institucija, primjerice Citigroupa i Bank of America.

Iste godine, 25. rujna 2008., zatvorena je Washington Mutual Bank. Prema FDIC-u, njezina imovina i obveze prenesene su na JPMorgan Chase. Bio je to jedan od najvećih bankovnih kolapsa u povijesti Sjedinjenih Država.

Bankovne krize doživjela je i Češka

Ni Češka Republika nije izbjegla bankovne probleme. Devedesetih godina češki bankovni sektor prošao je kroz složeno razdoblje. Češka narodna banka navodi da je u prvoj polovici 1996. První slezská banka oduzeto odobrenje za rad kao banci, a prisilna uprava uvedena je u Ekoagrobanku, COOP banku i Podnikatelsku banku.

Jedan od najpoznatijih slučajeva bila je Investiční a poštovní banka. U lipnju 2000. IPB je zapala u akutnu krizu likvidnosti koju je, prema povijesnom pregledu Češke narodne banke, uzrokovao prije svega nagao i opsežan odljev depozita. Dana 16. lipnja 2000. nad IPB-om je uvedena prisilna uprava, a njezino je poslovanje potom preuzela ČSOB.

Noviji primjer je Sberbank CZ. Češka narodna banka oduzela joj je licencu 2022. nakon što nije bila sposobna ispunjavati obveze prema klijentima. Razlog je bio značajan odljev klijentskih depozita kao reakcija na ruski napad na Ukrajinu.

Švicarska i pad povjerenja u veliku banku

Kada se kaže Švicarska, mnogi ljudi zamišljaju stabilnost, bankarsku tradiciju i sigurnost. Ipak, i ondje se 2023. dogodio događaj koji je pokazao da ni velike i slavne banke nisu nedodirljive.

U ožujku 2023. švicarski nadzornik FINMA odobrio je preuzimanje Credit Suissea od strane UBS-a. Credit Suisse pripadao je među najpoznatije bankarske brendove svijeta. Ipak se našao u situaciji u kojoj je bilo potrebno brzo rješenje uz potporu švicarskih institucija kako bi se očuvala stabilnost klijenata i financijskog centra.

Ovaj primjer ne znači da banke nisu važne ili da im ne bismo trebali vjerovati. Znači samo to da i bankovni sustav počiva na povjerenju. A kada povjerenje počne nestajati, problemi mogu doći vrlo brzo.

Novac je prije svega povjerenje u funkcionalan sustav

Kada držimo novčanicu u ruci, vjerujemo da će je druga osoba prihvatiti. Kada imamo novac na računu, vjerujemo da banka ispravno evidentira naše stanje i omogućuje nam raspolaganje njime. Kada koristimo euro, dolar ili krunu, vjerujemo da će država i središnja banka održati valutu funkcionalnom.

Kod kriptovaluta je načelo slično, ali povjerenje ide drugamo. Ne vjerujemo jednoj banci ili državi. Vjerujemo mreži, pravilima protokola, decentralizaciji i tome da će drugi ljudi tu imovinu smatrati vrijednom.

To je razlog zašto je rasprava o kriptovalutama često tako emotivna. Ne radi se samo o tehnologiji. Radi se o pitanju kome vjerujemo.

Jedni ljudi kažu: "Vjerujem banci jer je regulirana."

Drugi kažu: "Vjerujem Bitcoinu jer njegova pravila ne može jednostavno promijeniti ni političar ni središnja banka."

Oba pogleda imaju svoje argumente. I oba imaju svoje rizike.

Kriptovalute nisu bez rizika

Bila bi pogreška tvrditi da su kriptovalute automatski sigurnije od banaka ili klasičnih valuta. Nisu. Njihova cijena može znatno oscilirati, neki projekti mogu propasti, a korisnici mogu izgubiti novac zbog prijevara, lošeg upravljanja privatnim ključevima ili nedovoljnog razumijevanja tehnologije.

Za razliku od bankovnog računa, kod mnogih kriptovaluta također ne postoji osiguranje depozita ni središnja institucija koja bi u slučaju pogreške sve ispravila. Za dio ljudi to je nedostatak. Za druge je to, naprotiv, cijena slobode i neovisnosti o posrednicima.

Upravo je zato važno razlikovati slijepu vjeru od obrazovanja. Čovjek ne bi trebao odbacivati kriptovalute samo zato što su digitalne. Ali ne bi im trebao ni bezglavo vjerovati samo zato što su moderne.

U čemu je, dakle, stvarna razlika?

Razlika između klasičnog novca i kriptovaluta nije u tome da je jedno stvarno, a drugo nije. Većina klasičnog novca danas također postoji digitalno.

Razlika je u pravilima.

Kod uobičajenih valuta središnje banke mogu utjecati na količinu novca u gospodarstvu, određivati kamatne stope i reagirati na krize. To može biti prednost jer sustav ima alate za odgovor na ekonomske probleme. Istodobno, to znači da vrijednost novca ovisi o odlukama ljudi i institucija.

Kod Bitcoina je, naprotiv, čvrsto određeno da nikada neće nastati više od 21 milijun bitcoina. Pravila su zapisana u protokolu i nije ih lako promijeniti. To je razlog zašto neki ljudi Bitcoin doživljavaju kao alternativu klasičnom monetarnom sustavu.

Tradicionalni novac je fleksibilan, ali ovisan o institucijama. Kriptovalute su programabilne i često decentralizirane, ali volatilne i zahtjevnije za razumijevanje.

Digitalni novac više nije budućnost

Kada pogledamo suvremeni svijet, jasno je da digitalni novac nije pitanje daleke budućnosti. To je stvarnost u kojoj već živimo.

Plaću primamo digitalno. Račune plaćamo digitalno. Štednju vidimo kao brojke u aplikaciji. Platna kartica samo je alat za pristup digitalnom saldu. Mobitel i pametni satovi taj su proces pomaknuli još dalje.

Kriptovalute, dakle, nisu stvorile digitalni novac od nule. Prije su otvorile novo poglavlje u dugom razvoju načina na koji plaćamo stvari. Pokazale su da digitalna vrijednost može postojati i izvan tradicionalnog bankovnog sustava.

Zaključak

Ljudi se često boje kriptovaluta zato što su nove, digitalne i iza njih ne stoji poznata institucija. Taj je strah razumljiv. Istodobno je dobro shvatiti da i današnji klasični novac počiva prije svega na povjerenju.

Od 1971. godine, kada su Sjedinjene Države ukinule konvertibilnost dolara u zlato, moderni novac više nije izgrađen na izravnom pokriću zlatom, nego na povjerenju u državu, središnju banku i gospodarski sustav. Isto tako i kriptovalute počivaju na povjerenju - samo ne u banku, nego u tehnologiju, mrežu i pravila koja određeni sustav koristi.

Banke imaju regulaciju, osiguranje depozita i dugu povijest. Istodobno, povijest pokazuje da ni banke nisu bez rizika. Kriptovalute donose nove mogućnosti, ali i volatilnost, tehnološku odgovornost i rizik gubitka.

Pitanje, dakle, nije jesu li digitalni novci stvarni. Njih već odavno koristimo. Pravo pitanje glasi: kome ili čemu vjerujemo kada svoj novac držimo, šaljemo ili ulažemo?

Upravo zato financijsko obrazovanje nije luksuz, nego nužnost. Što bolje razumijemo kako novac funkcionira, to ćemo lakše razlikovati stvarni rizik od straha, a stvarnu priliku od slijepog povjerenja.