Bitcoin se često označava kao početak ere kriptovaluta. U stvarnosti, međutim, nije bio prvi pokušaj stvaranja digitalnog novca. Bitcoin samo predstavlja prijelomnu točku u dugom nizu pokušaja stvaranja digitalnog novca. Još godinama prije njegova nastanka kriptografi, programeri i ljudi zainteresirani za funkcioniranje novca pokušavali su pronaći način kako provoditi financijske transakcije putem interneta. Cilj je bio zaobići potrebu oslanjanja na banku, državu ili drugog posrednika. Cilj je pritom bio jasan: stvoriti novac prikladan za digitalni svijet koji će biti brz, siguran, teško krivotvoriv i, ako je moguće, otporan na cenzuru.

Najteža prepreka bio je takozvani problem dvostruke potrošnje. U digitalnom okruženju bilo koju je datoteku lako kopirati. Kada bi netko mogao kopirati jedan digitalni novčić i potrošiti ga više puta, cijeli bi sustav izgubio vjerodostojnost. Većina ranih projekata zato je uspjela riješiti samo dio problema. Neki su donijeli privatnost, drugi digitalnu oskudnost, a treći mehanizam proof of work. Tek mnogo kasnije sve su se te ideje spojile u jednu funkcionalnu cjelinu.

Jedan od prvih koji se tim problemom počeo ozbiljno baviti bio je američki kriptograf David Chaum. Još je 1983. upozoravao da će elektroničko uvođenje plaćanja temeljito promijeniti način na koji funkcioniraju privatnost i kontrola nad novcem. U svojim je radovima opisao kako bi mogla izgledati digitalna plaćanja koja nisu u potpunosti sljediva i ne ovise o jednoj jedinoj instituciji. Upravo zahvaljujući tim idejama Chaum se danas često smatra jednim od očeva digitalnog novca, a njegov je rad postao važan temelj za kasniji nastanak kriptovaluta.

Zašto je nastala ideja o digitalnom novcu

Sve projekte prije Bitcoina povezivala je jedna ambicija: stvoriti novac prikladan za digitalni svijet. Važno je shvatiti da je tadašnji financijski sustav funkcionirao znatno drukčije nego danas. Većina plaćanja bila je spora, često ovisna o radnom vremenu banaka, a prijenosi između država mogli su trajati i nekoliko dana. Mlađe generacije danas takav način funkcioniranja mogu zamisliti uglavnom kroz filmove ili starije serije, u kojima su se uobičajeno koristili gotovina, papirnati čekovi ili ručna obrada plaćanja.

Upravo zato jedan od glavnih ciljeva bio je ubrzati, pojednostaviti i učiniti učinkovitijim tok novca u gospodarstvu. Tradicionalna elektronička plaćanja postupno su se doduše razvijala, ali su uvijek zahtijevala središnji autoritet koji je vodio glavnu knjigu, potvrđivao prijenose i odlučivao koja je transakcija valjana.

To je sa sobom nosilo dvije ključne slabosti. Prva je bila ovisnost o posredniku koji je mogao blokirati plaćanje, isključiti sustav ili podleći političkom i regulatornom pritisku. Druga slabost bio je problem dvostruke potrošnje: digitalnu je datoteku lako kopirati pa je bilo nužno spriječiti da isti »digitalni novčić« bude potrošen dvaput. Upravo je to bio tehnički čvor na kojem je većina ranih projekata zapela.

DigiCash i eCash: privatnost prije decentralizacije

Projekt DigiCash ubraja se među najvažnije prethodnike kriptovaluta. U svojem radu o takozvanim »slijepim potpisima« Chaum je predložio mehanizam koji je banci omogućavao potvrđivanje digitalnog novca, a da ne vidi njegov konkretan oblik i ne može naknadno pratiti tko je kome platio. Drugim riječima: cilj je bio stvoriti elektroničku gotovinu sa snažnom zaštitom privatnosti.

Na temelju te ideje Chaum je zajedno s Monijem Naorom odlučio svoju teoriju provesti u praksi te je 1990. osnovao tvrtku DigiCash. Njezin glavni proizvod bio je sustav eCash, koji se često opisuje kao prvi doista funkcionalan oblik digitalnog novca. U praksi je funkcionirao tako da je korisnik pomoću posebnog softvera »podigao« digitalne kovanice, odnosno kriptografski potpisane tokene, sa svojeg bankovnog računa. Te su kovanice bile kriptografski potpisane od strane banke i mogle su se slati trgovcima putem interneta. Trgovac bi potom kovanice poslao natrag banci radi provjere i knjiženja vrijednosti na svoj račun.

Sustav eCash bio je 1993./94. stvarno uveden u praksu kao prvi digitalni novac. Neke banke, primjerice Mark Twain Bank u SAD-u, omogućile su svojim klijentima korištenje sustava, a postojale su i prve internetske trgovine u kojima se eCash mogao koristiti za plaćanje. U kontekstu tadašnjeg vremena radilo se o vrlo naprednom rješenju - internet je tek bio u povojima, a internetska plaćanja praktički nisu postojala.

U načelu je eCash bio elegantan, ali i dalje centraliziran. Sustav je dobro rješavao privatnost, ali nije uklanjao središnju točku povjerenja: banka i operater infrastrukture ostajali su nezamjenjivi. To je u konačnici bila i njegova najveća slabost. DigiCash nije uspio postići dovoljno široko prihvaćanje - tehnologija je za svoje vrijeme bila previše ispred, internet još nije bio masovno raširen, a banke nisu bile spremne sustav implementirati u većem opsegu.

Tvrtka DigiCash na kraju je u studenom 1998. proglasila bankrot. Unatoč tome, njezinu važnost ne treba podcijeniti. Tim je projektom Chaum postavio jedan od temeljnih kamenova budućih kriptovaluta: ideju digitalne gotovine zaštićene kriptografijom koja može funkcionirati i bez potrebe za potpunom transparentnošću prema trećim stranama.

e-gold: digitalni novac pokriven zlatom

Drukčijim je putem krenuo projekt e-gold, koji su 1996. pokrenuli američki liječnik i poduzetnik Douglas Jackson zajedno s Barryjem Downeyjem. Sustav je djelovao u sklopu tvrtke Gold & Silver Reserve Inc., koja je osiguravala njegov rad i upravljanje zalihama zlata. Nije se radilo o kriptovaluti u današnjem smislu te riječi, nego o vrlo važnom eksperimentu s internetskim novcem.

Ključna razlika u odnosu na današnje valute bila je u tome što su računi bili denominirani u zlatu. To znači da se stanje korisnika nije vodilo u dolarima, nego, primjerice, u gramima zlata. Svaka jedinica u sustavu bila je pokrivena stvarnim fizičkim zlatom pohranjenim u trezorima. Korisnik dakle nije posjedovao »obećanje«, nego potraživanje na konkretnu količinu zlata.

U praksi je e-gold funkcionirao vrlo jednostavno. Korisnik bi otvorio račun, uplatio sredstva koja su se pretvarala u zlato, a zatim je mogao slati vrijednost drugim korisnicima putem interneta. Transakcije su bile brze, jeftine i djelovale su globalno bez obzira na državne granice. U vrijeme kada su internetska plaćanja tek nastajala, radilo se o vrlo naprednom rješenju.

Upravo kombinacija jednostavnosti, brzine i pokrića stvarnom imovinom bila je glavni razlog njegove popularnosti. Za razliku od današnjih fiat valuta, dakle valuta koje izdaje država i koje nisu pokrivene nikakvom robom, e-gold je imao izravnu vezu s fizičkim zlatom. Zato je stekao povjerenje velikog broja korisnika i u razdoblju najvećeg rasta obrađivao transakcije u vrijednosti većoj od dvije milijarde dolara godišnje te bio pokriven s približno 3,8 tona zlata.

Problem e-golda bio je ipak isti kao i kod drugih ranih sustava: apsolutna ovisnost o operateru. Račune, prijenose i pravila upravljala je jedna tvrtka. Čim je sustav postao privlačan i za pranje novca te druge nezakonite aktivnosti, uslijedila je regulatorna intervencija. Američko Ministarstvo pravosuđa optužilo je tvrtku 2007. za pranje novca i vođenje nelicencirane novčane usluge. Godine 2008. vodstvo tvrtke priznalo je krivnju, a projekt je postupno ugašen.

Osnivač Douglas Jackson nije završio u zatvoru, ali je dobio uvjetnu kaznu, novčanu kaznu i obvezu suradnje s vlastima. Sud je istodobno utvrdio da je tvrtka doista držala zlato koje je odgovaralo vrijednosti računa i da se nije radilo o prijevari u smislu pronevjere sredstava.

Što se tiče korisnika, njihova sredstva nisu bila odmah izgubljena. Proces likvidacije i vraćanja sredstava bio je, međutim, složen i trajao je dulje vrijeme. Cijeli je slučaj tako pokazao da i funkcionalna i popularna digitalna valuta može nestati ako je potpuno ovisna o jednoj tvrtki i pravnom okruženju određene države.

Često se pojavljuju mišljenja da je e-gold bio toliko uspješan da je počeo konkurirati tradicionalnom financijskom sustavu. Te se tvrdnje ipak ne mogu jednoznačno potvrditi. Ostaje činjenica da je glavni razlog njegova gašenja bilo kršenje regulatornih pravila i nedovoljna kontrola nad nezakonitim aktivnostima u mreži.

Hashcash: kada »obavljeni rad« još nije bio novac

Sljedeći važan pomak nije došao iz područja plaćanja, nego iz svijeta borbe protiv neželjene pošte. Budući da slanje e-pošte ne zahtijeva gotovo nikakve troškove, pošiljatelji spama mogu vrlo lako slati goleme količine neželjenih poruka i zagušivati korisnike i cijele sustave.

Još su 1992. računalni znanstvenici Cynthia Dwork i Moni Naor došli na ideju da bi slanje poruke trebalo zahtijevati malu računalnu operaciju. Na tu se ideju nadovezao Adam Back, koji ju je 1997. razradio u sustav Hashcash, a 2002. detaljno opisao.

Načelo je bilo jednostavno: pošiljatelj e-pošte morao je uz poruku priložiti digitalni »pečat« čije je stvaranje zahtijevalo kratki računalni rad. Računalo je moralo pronaći posebnu vrijednost, takozvani nonce, koja je nakon obrade stvarala hash s određenim svojstvima, primjerice takav koji počinje s nekoliko nula. Taj se proces mogao provesti samo metodom pokušaja i pogreške, što je značilo određeno vrijeme i potrošnju energije.

Ključna je bila asimetrija zahtjevnosti. Stvaranje takvog »pečata« trajalo je nekoliko sekundi, ali je njegova provjera bila gotovo trenutačna. Za običnog korisnika koji šalje nekoliko poruka dnevno to nije predstavljalo problem. Za pošiljatelja spama koji bi želio poslati milijune poruka to bi, međutim, značilo goleme troškove računalne snage.

Hashcash sam po sebi nije bio valuta. Nije rješavao vlasništvo, prijenose ni glavnu knjigu. No donio je nešto ključno: načelo proof of work, odnosno dokaz obavljenog rada. Pokazao je da je i u digitalnom svijetu moguće stvoriti nešto što nije besplatno proizvesti, a ipak ga je vrlo lako provjeriti.

Upravo je tu ideju kasnije preuzeo tvorac Bitcoina, Satoshi Nakamoto, koji se u svojem whitepaperu izravno poziva na sustav Hashcash. Hashcash tako nije riješio digitalni novac kao takav, ali je dao jednu od njegovih ključnih tehničkih sastavnica.

B-money: prvi nacrt decentralizirane valute

Godine 1998. računalni znanstvenik Wei Dai objavio je koncept b-money, koji se već iznenađujuće približava kasnijim kriptovalutama. Svoj je prijedlog objavio u zajednici Cypherpunks, koja se bavila zaštitom privatnosti i uporabom kriptografije u digitalnom svijetu.

Radilo se o prijedlogu »anonimnog distribuiranog sustava elektroničkog novca«, u kojem bi sudionici nastupali pod pseudonimima i zajednički vodili evidenciju o tome kome pripadaju koja sredstva. Cilj je bio stvoriti sustav koji bi funkcionirao bez ikakve središnje vlasti, poput banke ili države.

Dai je u svojem prijedlogu opisao dvije moguće varijante funkcioniranja. U prvoj bi svaki sudionik mreže čuvao vlastitu kopiju glavne knjige i provjeravao transakcije ostalih. Novi novac trebao je nastajati na temelju obavljenog računalnog rada, slično kao kod Hashcasha.

Druga varijanta bila je praktičnija i računala je na to da će transakcije provjeravati samo odabrana skupina sudionika. Ti »provjeravatelji« morali bi položiti financijski polog kao jamstvo poštenog ponašanja, što se može smatrati pretečom današnjeg načela Proof of Stake.

Zanimljivo je da b-money nije rješavao samo sam novac, nego i šire funkcioniranje sustava. Dio prijedloga bio je i mehanizam za sklapanje i provođenje digitalnih ugovora među sudionicima bez intervencije treće strane, što danas poznajemo, primjerice, kao pametne ugovore.

B-money je ipak ostao samo prijedlog. Nije ponudio praktičnu implementaciju koja bi pouzdano funkcionirala u stvarnom otvorenom okruženju, a neke njegove pretpostavke bile su iz današnje perspektive teško provedive. Unatoč tome, radilo se o iznimno važnom konceptu koji je postavio teorijske temelje modernih kriptovaluta.

Njegovu važnost pokazuje i to što je Satoshi Nakamoto uvrstio b-money među izvore u svojem whitepaperu i kontaktirao samog Weija Daija tijekom razvoja Bitcoina. Bitcoin je pritom preuzeo neke ključne ideje, primjerice stvaranje novca pomoću računalnog rada i načelo da sudionici mreže zajednički provjeravaju transakcije.

Zanimljivost je da se najmanja jedinica kriptovalute Ethereum u čast Weiju Daiu naziva »wei«.

1 ether = 1 000 000 000 000 000 000 wei (10¹⁸)

Bit Gold: digitalna oskudnost prema Nicku Szabu

Nick Szabo bio je kriptograf, programer i pravnik koji se dugoročno bavio funkcioniranjem novca, povjerenja i digitalnih sustava. Spada među najvažnije osobnosti rane kriptografske zajednice, a smatra se i autorom ideje takozvanih pametnih ugovora.

Nick Szabo pomaknuo je razmišljanja o digitalnom novcu još dalje. Već krajem devedesetih predstavio je koncept Bit Gold, koji je kasnije detaljnije opisao oko 2005. Njegov je cilj bio stvoriti digitalnu imovinu koja bi funkcionirala slično zlatu - dakle bila bi rijetka, teško krivotvoriva i neovisna o središnjem autoritetu.

Osnovna ideja bila je jednostavna: oskudnost ne bi nastajala fizički kao kod zlata, nego pomoću računalnog rada. Korisnici bi morali rješavati složene kriptografske zadatke (proof of work) kako bi stvorili nove jedinice. Svaki tako stvoren rezultat bio bi opremljen vremenskim žigom i pohranjen u javni registar.

Ključni element bilo je i povezivanje tih rezultata u jedan uzastopni lanac. Svaki novi zadatak nadovezivao se na prethodni, čime je nastajao lanac uzastopnih dokaza rada. To načelo vrlo je slično onome što danas poznajemo kao blockchain - nepromjenjiv zapis povijesti koji je teško naknadno izmijeniti.

Bit Gold, međutim, nikada nije pokrenut u stvarnom radu. Glavna slabost bila je u tome što prijedlog nije uspio u potpunosti ukloniti potrebu za povjerenjem u nekim dijelovima sustava, primjerice u području vremenskog žigosanja ili upravljanja registrom vlasništva. Istodobno je nedostajao mehanizam koji bi u otvorenoj mreži automatski rješavao koordinaciju sudionika i prilagođavao težinu izračuna.

Unatoč tome, Szabo je formulirao nekoliko ključnih ideja bez kojih je danas teško zamisliti Bitcoin: digitalnu oskudnost, povezivanje emisije novca s računalnim radom, javno provjerljivo vlasništvo i samu predodžbu digitalnog »zlata«. Zato se Bit Gold često označava kao najbliži prethodnik Bitcoina.

Zanimljivo je da je sličnost između Bit Golda i Bitcoina dovela do čestih nagađanja da bi Nick Szabo mogao biti tvorac Bitcoina poznat kao Satoshi Nakamoto. Szabo je ipak ta nagađanja više puta opovrgnuo.

RPOW i drugi međukoraci

Vrijedi spomenuti i Hala Finneyja, kriptografa, programera i jednu od ključnih osoba zajednice Cypherpunks. Finney se dugo bavio idejom digitalnog novca i 2004. predstavio projekt Reusable Proofs of Work (RPOW).

Taj projekt više nije bio samo teorijski prijedlog, nego stvarni softver. Finney je pokušao riješiti ključni problem prethodnih sustava, poput Hashcasha: kako od jednokratnog dokaza rada napraviti nešto što se može višekratno koristiti i prenositi među ljudima.

Načelo rada bilo je sljedeće. Korisnik bi najprije stvorio dokaz rada, primjerice uz pomoć Hashcasha, a zatim ga poslao na RPOW poslužitelj. On bi mu zauzvrat izdao digitalni token koji se mogao dalje prenositi među korisnicima. Time je nastao prvi praktični prikaz da računalni rad može služiti kao osnova prenosive digitalne vrijednosti.

Važnu je ulogu igrala i sigurnost. Sustav je radio na posebnom zaštićenom hardveru koji je trebao osigurati da ni sam upravitelj poslužitelja ne može krivotvoriti tokene ili ih potrošiti dvaput.

Unatoč tome, RPOW je imao bitno ograničenje. Za ispravno funkcioniranje i dalje mu je bio potreban središnji poslužitelj kojem su korisnici morali vjerovati. A upravo je to bio problem koji se ponavljao i kod drugih projekata: čim sustav ovisi o jednoj točki, prestaje biti istinski decentraliziran.

Slično tome, i druge centralizirane digitalne valute, primjerice Liberty Reserve osnovan 2006., nailazile su na istu prepreku. Uspijevale su posredovati brze internetske prijenose, a ponekad i visoku razinu anonimnosti, ali upravo ih je centralizacija činila lakom metom državne intervencije i zlouporaba u nezakonitom gospodarstvu.

Financial Action Task Force, međunarodna organizacija usmjerena na borbu protiv pranja novca, kao i američko Ministarstvo pravosuđa, kasnije su Liberty Reserve opisali kao primjer sustava koji je postao alat za pranje novca u velikim razmjerima. To je bio još jedan dokaz da sama digitalizacija novca nije dovoljna; bez decentralizacije i vjerodostojnog konsenzusa sustav dugoročno ne može opstati.

Što su projekti prije Bitcoina doista riješili

Ako na ove pokušaje pogledamo kao na cjelinu, jasno je da je svaki od njih riješio samo dio slagalice. DigiCash je pokazao kako zaštititi privatnost uz pomoć kriptografije. E-gold je dokazao da ljudi žele slati vrijednost putem interneta izvan tradicionalnog bankarskog modela. Hashcash je donio proof-of-work. B-money je predložio distribuiranu evidenciju i pseudonimne sudionike.

Bit Gold formulirao je digitalnu oskudnost i ulančavanje dokaza rada. RPOW je pokazao da se takvi tokeni mogu prenositi i softverski. Nitko, međutim, nije uspio spojiti privatnost, oskudnost, provjerljivost, otvorenu mrežu i zaštitu od dvostruke potrošnje u jedan sustav koji pritom ne bi trebao središnjeg upravitelja.

Zaključak

Kao što smo pokazali, pokušaji stvaranja digitalne valute postojali su davno prije Bitcoina, ali nijedan od njih nije bio toliko sveobuhvatan. Upravo se u tome krije njegova jedinstvenost. Bitcoin nije došao niotkuda i nije od početka izmislio sve svoje gradivne elemente.

Njegova je snaga bila u tome što je prvi put smisleno spojio nekoliko ranijih ideja u jednu funkcionalnu cjelinu: peer-to-peer mrežu, javnu povijest transakcija, proof-of-work sličan Hashcashu, ulančavanje blokova vremenskim redoslijedom i konsenzus koji rješava dvostruku potrošnju bez središnje kovnice ili banke.

Ukratko: transakcije se šire mrežom, čvorovi ih provjeravaju, rudari ih slažu u blokove, a proof-of-work osigurava da je najpouzdaniji onaj zapis u koji je uloženo najviše rada. Upravo je time Bitcoin postao prekretnica u odnosu na svoje prethodnike.

A možda je simbolično i to da ni danas nitko sa sigurnošću ne zna tko se zapravo krije iza imena Satoshi Nakamoto. O tome kako je nastao Bitcoin i zašto je njegov autor ostao anoniman bit će riječi u sljedećem dijelu našeg edukativnog serijala, u članku Što je Bitcoin.