Kriptovalute su se dugo doživljavale kao svijet koji stoji izvan tradicionalnih financija. Za jedne su predstavljale alternativu bankama i državi, a za druge su bile samo izrazito rizična špekulacija bez jasnih pravila. Danas se, međutim, njihov položaj mijenja. Iako kripto ostaje volatilno i rizično, istodobno se sve više približava okruženju klasičnog financijskog tržišta.

Razlog je jednostavan: uz tehnološki eksperiment, kriptovalute postaju i imovina koju prate regulatori, banke, fondovi i upravitelji imovinom. U igru ne ulaze samo novi pravni okviri, nego i burzovno trgovani proizvodi, usluge skrbništva nad imovinom i bankarska infrastruktura. Upravo se time mijenja značenje kripta u širem financijskom sustavu.

Dugo vremena glavni problem kriptovaluta nisu bile samo cjenovne oscilacije. Jedna od najvećih prepreka bila je pravna nesigurnost. Često nije bilo jasno prema kojim se pravilima konkretna kriptoimovina uopće procjenjuje, tko nad njom provodi nadzor, koje informacije pružatelj mora objavljivati i kako trebaju biti zaštićena sredstva klijenata. Običnom investitoru to može zvučati kao tehnički detalj, ali u stvarnosti je riječ o ključnoj stvari. Ako, naime, nije jasno u koji regulatorni režim imovina spada, nastaje nesigurnost i oko toga kome osoba zapravo povjerava novac.

Upravo je ta nejasnoća dugo držala kripto više na rubu financijskog sustava. Banka, fond ili upravitelj imovinom teško mogu stvoriti investicijski proizvod ili model upravljanja rizicima oko imovine za koju nije jasno koja se pravila na nju odnose. Regulacija zato nije samo još jedan sloj birokracije. Ona je pokušaj postavljanja minimalnih standarda za funkcioniranje tržišta, objavu informacija i postupanje sa sredstvima klijenata.

Važnost regulacije u punoj je mjeri pokazao i pad burze FTX 2022. godine. Još prije kolapsa pripadala je najpoznatijim kriptoplatformama na svijetu i ostavljala dojam profesionalno vođene tvrtke. Prema američkoj Komisiji za vrijednosne papire i burze, međutim, sredstva klijenata usmjeravala su se u povezanu tvrtku Alameda Research i koristila na način o kojem korisnici nisu imali jasne informacije.

Kada se povjerenje u grupu FTX raspalo, pokazalo se da tvrtka ne može ispuniti svoje obveze. Taj se slučaj pretvorio u upozorenje za cijelo tržište: bez jasnih pravila, kontrole i odvajanja klijentskih sredstava od vlastitog poslovanja, može propasti i vrlo poznata tvrtka.

U Europi je najvažniji korak regulacija MiCA. Ona stvara zajednički okvir za kriptoimovinu i s njom povezane usluge u slučajevima koje ne pokriva drugo financijsko zakonodavstvo Unije. Njezin cilj nije od kripta napraviti sigurno ili bezrizično tržište, nego uvesti jasnija pravila za pružatelje usluga, informiranje klijenata, autorizaciju i nadzor. Drugim riječima: MiCA ne obećava da će iz kripta nestati volatilnost ili mogućnost gubitka, nego smanjuje dio pravne i institucionalne nesigurnosti.

To ima praktičan učinak i za investitore. Jasnija pravila povećavaju vjerojatnost da će koristiti usluge subjekta koji podliježe nadzoru i posluje prema unaprijed zadanim uvjetima. Istodobno je važno dodati da ni MiCA ne znači istu razinu zaštite kao kod tradicionalnih financijskih proizvoda, osobito ako usluge nudi neautorizirani ili izvan-europski subjekt.

Promjena je vidljiva i u praksi. Regulacija više nije samo teorija na papiru, nego se odražava na licenciranje konkretnih tvrtki i na to tko je sposoban ući u potpuno regulirani režim. Upravo se time kriptotržište počinje sličiti uobičajenijem okruženju financijskih usluga.

U Sjedinjenim Državama situacija je složenija. Za razliku od Europske unije, ondje dugo nije postojao jedan zajednički okvir usporediv s MiCA-om. Rasprava se vodila prije svega o tome jesu li pojedina kriptoaktiva prije roba ili vrijednosni papir, odnosno koje tijelo nad njima treba provoditi nadzor. Američki pristup zato je dugo bio rascjepkaniji i više se temeljio na tumačenju već postojećih pravila za robna tržišta i tržišta kapitala.

Jedan od najvidljivijih trenutaka kada se kripto približilo klasičnom tržištu kapitala bilo je odobrenje spot bitcoin ETP-ova u Sjedinjenim Državama u siječnju 2024. Time je otvoren put da se proizvodi izravno vezani uz cijenu bitcoina trguju na reguliranim burzama. Značenje tog koraka nije bilo u tome da je bitcoin prestao biti rizičan. Bitno je bilo to što je mnogim investitorima postao dostupniji preko poznate infrastrukture brokera, burzi, fondovskih struktura i usluga skrbništva nad imovinom, a ne samo preko kriptoburze i vlastitog novčanika.

Upravo je to znatno smanjilo praktičnu prepreku ulasku za dio malih i institucionalnih investitora. Kripto se tako približilo svijetu u kojem se uobičajeno trguje dionicama, obveznicama ili robnim fondovima. To ne znači da je bitcoin postao isto što i dionica ili zlato. Ali znači da je postao dostupan kroz instrumente koje klasično financijsko tržište već poznaje i zna obraditi.

Jednako je važno i to da u prostor digitalne imovine ulaze banke i upravitelji imovinom. Čim se kripto promatra iz perspektive bankarskog nadzora, skrbništva nad imovinom ili kapitalnih pravila, jasno je da više nije riječ samo o rubnom eksperimentu. Ono se postupno uključuje u stvarnu financijsku infrastrukturu.

Za običnog investitora iz toga proizlazi ponajprije jedno: sama regulacija ne čini kripto sigurnom imovinom. I dalje je riječ o tržištu s visokom volatilnošću i nizom tehnoloških i operativnih rizika. Ali regulacija mijenja nešto drugo. Smanjuje dio nesigurnosti, omogućuje bolje razlikovanje pouzdanijih i manje pouzdanih pružatelja te otvara put tomu da se kriptovalute mogu držati i njima trgovati i preko poznatijih i strože kontroliranih institucija.

Kriptovalute se danas, dakle, više ne doživljavaju samo kao nešto što stoji izvan klasičnog financijskog svijeta. Sve više postaju njegov dio, iako zasad još ne u potpuno ustaljenom obliku. Upravo je zato odnos između kripta i tradicionalnog financijskog tržišta danas toliko važan: više se ne radi samo o tome pripada li kripto tom sustavu, nego kakvu će ulogu u njemu imati i prema kojim pravilima će funkcionirati.